Bok..... i Hrvati

Htjela sam započet svoj uvod nekakvom invokacijom. Zato jer je to kao kul. O tome smo danas pričali na predavanju i kaže profesorica da su kroz povijest pisci pozivali nekog/nešto da im pomognu napisat djelo. Meni jedino pada na pamet da su ih zvali, da kakti nebi bili odgovorni, ako im je djelo koma, jer sorry, ja sam zvao Afroditu da mi pomogne napisat, a to kaj ona nije piskinja, nego samo lijepo ženica izgleda, not my problem biatch. Obratite se njoj, ja samo držim penkalu da me vodi. A da su knjiga, novela, ep, postali blockbuster, e onda sam si supač i to je onda ugledanje na vrhunski antički ideal i moja književnost ima izrazitu vrijednost i postajem lektira u osnovnoj i srednjoj školi, jer su tak rekli neki ljudi, koji su navodno bitni nekome i nečemu ko je još bitniji od njih. Mislim, to je današnja realnost, nekad je to možda bilo malo drugačije. Ili ipak?

Ok, dosta.

Između ostalog, skužila sam da danas pišu svi-sve-sva i da je jako popularno bit funny, sarkastičan, kolokvijalan (koristit riječi sa zvijezdicama) i hajde de, nekakva poanta priče na kraju, da baš nije hrpa ničega i bacanje iz šupljeg u prazno. Makar, možda je zanimljivije čitati nečije nepovezane misli, nego nečije pametne misli, koje uopće nisu pametne, nego su se obukli pametno (Clark Kent style, ok, možda nije najbolji primjer, ali jasno je, što je pjesnik htio reći) ispred svog lapića, šefića, direktorčića, urednikića(?) da autosugestijom i običnom sugestijom(?) pomisle da su pametni i umetnu neki -izam, pokoju latinsku uzrečicu, inostranstvene riječi (veoma popularne kod politički angažiranih) i par nezavisno-zavisno složenih rečenica i voilá! No, to nije, zapravo, samo problemček kod pisanja, dapače, tu je to najmanji, mizerni, mini-mini problemček, jer malo ljudi i čita(onaj ko pročita ovo, ne mislim na tebe, jer ak ovo čitaš, onda znam da fakat čitaš), veća tuga, jad i bijeda su oni koji to rade u stvarnosti, realnosti, (umetni kaj hoćeš) i sl. I ima ih po svim subkulturama, kulturama, političkim opredjeljenjima, dog person-cat person ljudima. Da, i to je meni jako tužno, a istodobno iritantno.

I tak se ja nađem s frendicom Cecom (you get the point) na kavi i inače smo si onako skroz okej, ili smo si barem bile kroz srednju školu, dok si imao mogućnost izlazit samo na cajke ili birat da ne izlaziš (ne pitaj di živim), a tad ne biraš niti prijatelje kak spada, nego ko pokemoni, ti si mi fora, imaš okej zeku-peku: POKEMONEEE, JA BIRAM TEBEEE! Tak je to nekak otprilike izgledalo i onda kad malo odrasteš, racionalni dio mozga ispliva na površinu, ali, ako si imalo senzibilan nećeš reć nekome, e neću se više družit s tobom, jer te Cece ne moraju ni biti loše osobe inače, a u krajnjem slučaju da baš nisi smeće i ne povrijediš nekog.
Uglavnom, tak mi na kavi i sve okej, onak lagani razgovor, primjeren toj vrsti društva (ne želim generalizirat, ali ovaj primjer to iziskuje) i odjednom po svom starom dobrom običaju, krene Ceca pričati o tome, ja zapravo niti ne znam o čemu, neki trač o tome kak nju neka cura ne voli, jer želi bit s njenim dečkom oduvijek, blabla, kak joj gospođa majka obećaje 5000kn i putovanje u Južnu Koreju, ako prođe godinu na faxu, blabla, kak je gospodi roditeljima bitno da ona ima sve prijatelje fakultetlije (da se nađe koja špaga za kasnije, ne) i dečka također. Ali tu je problem, momak, dobar-drag-simpatičan momak nije studoš i kolokvij je za njega egzotični ukrajinski ples "kolo-kvij". Sve bi to još bilo kolko-tolko u redu, da Ceca ne misli kak je ona s tim super, kak će ona toj curi sve istrest u facu, jer je mala balavica, a Ceca je oštra i uberbrza na jeziku, pa kak je normalno da svima mamica daje tolko novce i naljuti se ako nemaš 200kn u petak navečer za žurku, jer si Patkice mogla štedit cijeli tjedan na džeparcu, ne jest i imala bi za bocu jackyja i 5 cola! Pa Patkice, zašto ti sa svojim roditeljima ne pričaš o seksu, Patkice, zašto im se ne postaviš kad kažu da ti ne mogu dat 200kn za bocu jackyja? Patkice, to ti je jako bitno i ti nećeš dobro proć u svom životu, ako si ne postaviš neke stvari.Ceca to sve zna iz prve-druge ruke, jer ona čita članke iz psihologije i doktorirala je manipuliranje ljudima, a čak je ubacila poneki -izam, poslovicu nepoznatog autora, poslovni look, internacionalizam, kako bi zaokružila svoj performans, zatim nabacila smješak da neki frajer slučajno ne načuje i pomisli da je prepametna. Pa eto Ceca, sve si uvjete ispunila i možeš se slobodno javit na zasjedanje vlade.
I kaj sad, kaj u praksi reć Ceci? Najbolje klimat glavom i fastforwardat.

Summa summarum Ceca u suštini nije loša osoba, nije ni ona kriva za svoje ponašanje; ona je osoba koja ne zna za drugo, osoba koju je modelirala njena okolina, kućni odgoj, frustracije i kompleksi kojih nije ni svjesna i ono najgore, malograđanstvo.
Ona zna tračeve i -izme i kak to sve ukomponirat, ali nije loša.

Treba koristit svoj mozak, svi nam kao žele dobro, neki zaista, neki malo manje zaista, ali to ne znači da je bilo što od toga dobro za nas, za nas kao jedinke, mala bićenca koja se tek želimo isformirati iz slatkih malih kikića u ljude sa zdravim stavom. Nije lako, nikad nije, lakše je bit pobornik većine, jer nisi na meti.

Izađi van, raširi krila i poleti!